„NAJZANIMLJIVIJI NEZAVISNI FILM NASTAO POSLJEDNJIH DESETLJEĆA.“
-Nenad Polimac, Globus

“NAJVEĆE OTKRIĆE HRVATSKE KINEMATOGRAFIJE OD “RITMA ZLOČINA”.
"UVJERLJIVO NAJBOLJI HRVATSKI FILM 2007."
-FILMSKI KRITIČAR GODINE- Damir Radić, Nacional

„POTPUNO DRUKČIJI OD BILO ČEGA ŠTO SE U HRVATSKOJ RADI...
...SOFISTICIRANO DIJELO INTRIGANTNE REŽIJE I IZVRSNE GLUME.“
-Jurica Pavičić, Jutarnji list

„DEČKI KOJI OBEĆAVAJU SU IZVAN SISTEMA.“
-Dragan Rubeša, Novi list

„NOVA STRANICA HRVATSKE KINEMATOGRAFIJE.“
-Nino Sorić, Vip Movies

„ŽIVOPISNA PANORAMA RAVNODUŠJA.“
-Maja Hrgović, Novi list

„PRAVI GLUMAČKI NERV BEZ ANEMIČNOG AKADEMSKOG GLUMATANJA...
...FILM KOJI JEDNOSTAVNO OBILUJE DOBRO OCRTANIM LIKOVIMA KOJI PRIČAJU SVOJE MALE SUDBINSKE PRIČE BEZ ULJEPŠAVANJA I POLITIZIRANJA...
...ZANIMLJIVE FOTOGRAFIJE, VRLO ZRELOG SCENARIJA I IZVRSNE GLUME.“
-Denis Derk, Večernji list


www.foreignamericanpictures.com
“ISKRENO, HRABRO, HUMANO“
–Randy Walker

“MATIJA KLUKOVIC VELIKA JE FILMSKA NADA.
AJDE, DAN...PROĐI... FILM JE JEDNOSTAVNIH BRILJATNIH MOMENATA.“
–Paco Gisbert

NAJBOLJI HRVATSKI FILM- Zagreb Film Festival, 2006
MEĐUNARODNA PREMIJERA- International Film Festival Rotterdam, 2007

NAJBOLJI HRVATSKI NEZAVISNI FILMAŠ

MATIJA KLUKOVIĆ / LAUERAT ZAGREB FILM FESTIVALA

27.10. 2006.
Nenad Polimac

Hrvatska će kinematografija morati postati puno fleksibilnija kako bi uhvatila korak sa svojim mladim talentima – pomislio sam nakon razgovora s Matijom Klukovićem, 24-godišnjim filmašem čiji je cjelovečernji crno-bijeli prvijenac AJDE, DAN... PROĐI... dobio prvu nagradu na Zagreb film festivalu u kategoriji debitantskih ostvarenja. Kluković je film, koji je koštao skromnih 250 tisuća kuna, najprije prijavio na Pula film festival, nadajući se potpori Ministarstva kulture, s kojom bi isplatio dugove i osigurao prebacivanje na 35-milimetarsku vrpcu, ali je dobio «košaricu». Tko bi – zaboga! – prikazivao u Areni 100-minutni film u kojem dvadesetak nasumičnih protagonista neprestano brblja, hoda gradom, druži se po kafićima i sjedi po sobama?!  U duhu naslova, film nema ni zaokruženu priču, nego se radnja valja od zgode do zgode. Na moje pitanje je li u početku snimanja – koje je trajalo tri godine – razmišljao o nešto rigoroznijoj narativnoj strukturi, Kluković odgovara niječno: čak i u hrvatskim filmovima koji su mu se najviše dopali posljednjih godina – «Oprosti za kung fu» Ognjena Sviličića i «Sve džaba» Antonija Nuića – smatra da priča donekle obuzdava spontanost zbivanja pred kamerom. On preferira otvorene dramske forme (nije slučajno što mu je jazz tako blizak), pokojni John Cassavetes redatelj je na kojeg se najviše poziva, a čak i upućeniji hrvatski filmoljupci nikad nisu čuli za Andrewa Bujalskog, čiji filmovi «Funny Ha Ha» i «Mutual Appreciation» iznimno imponiraju Klukoviću.

NOVI POTHVAT Bilo bi šteta da se Kluković prilagodi domaćoj kinematografiji, a ne ona njemu. Jer, AJDE, DAN... PROĐI... dosad je najzanimljiviji nezavisni film nastao posljednjih desetljeća. Kluković dojmljivo kadrira, odlično montira, a nostalgičare će osobito zaintrigirati fina posveta jednom od ponajboljih starih filmova, komediji «Martin u oblacima» Branka Bauera. Kluković je već spreman na novi pothvat, film čija će radnja nastajati sukcesivno, tijekom snimanja, i bit će prava sramota ako ga opet u cijelosti realizira bez ijedne kune državnog novca.

UZ BOK 'RITMU ZLOČINA'
'AJDE, DAN... PROĐI...', najveće otkriće naše kinematografije još od filma Zorana Tadića

15. 01. 2007.
Damir Radić

U proljeće 2003. režiser, scenarist i montažer Kluković, nesuđeni student režije na ADU, i također mlađahna i na Akademiji odbijena producentica Irena Marković krenuli su u realizaciju cjelovečernjeg igranog filma, računajući da ga mogu snimiti za tri tjedna s komičnim budžetom od 2400 eura. Snimanje se, međutim, proteglo na tri godine, a budžet je narastao na 250 tisuća kuna, što je još uvijek smiješan iznos u odnosu na cijenu koštanja prosječnog hrvatskog filma koja je dvadesetak puta veća. Kompletna autorska, glumačka i tehnička ekipa, uglavnom sastavljena od neznanih ili slabo znanih ljudi, radila je volonterski, pa ipak - konačni rezultat superioran je velikoj većini hrvatskih filmova proizvedenih u zadnjih petnaestak godina. AJDE, DAN... PROĐI...jasno se oslanja na poetiku američkog independenta u rasponu od Johna Cassavetesa do Andrewa Bujalskog, koje je Kluković izdvojio kao omiljene autore, što podrazumijeva izrazit oslonac na likove i njihove odnose nasuprot građenju priče kao nečem artificijelnom, a težnja za realizmom i istinitim prikazom egzistencije blisko ga dovodi u vezu sa svim pravcima i autorima koji su dokumentarizam shvaćen na način direct filma i cinéma véritéa, dakle u smislu nepriređenog, autentičnog bilježenja zbilje, smatrali suštinskom dimenzijom igranog filma. Drugim riječima, liniji Cassavetes - Bujalski valja dodati onu Godard - Dogma 95, a tu treba ubrojiti i glavnog te gotovo jedinog hrvatskog predstavnika te orijentacije Tomislava Radića, čijoj “Živoj istini” i još boljem “Timonu” Kluković čini se odaje posvetu kroz kratke cameo nastupe Jimmyja Stanića, Mije Oremović i Borivoja Radakovića koji glume sami sebe (malčice su razrađenije i efektnije cameo role Ognjena Sviličića i osobito Predraga Raosa).
Kad pričamo o orijentirima, u filmu se izravno spominje jedan od temeljnih izdanaka hrvatskog urbanog filma, Bauerov “Martin u oblacima”, a jazz partitura koja prožima najavnu špicu karakteristična je za više zagrebačkih filmova 60-ih, među kojima je i Klukoviću tematski blizak Peterlićev “Slučajni život”. Od svjetskih orijentira neizostavan je spomen još jednog velikog (i inovativnog) “dokumentarista” među igranofilmskim autorima - Roberta Altmana. Zapravo, AJDE, DAN... PROĐI... svojevrstan je spoj altmanovske mozaične i visokorealistične dramaturgije (film napučuje otprilike 14 više-manje ravnopravnih “glavnijih” likova i još niz “epizodista”) i meko-nježne varijante dokumentarističkog stila karakteristične za dobar dio 60-ih (nasuprot modernističkom naturalizmu jednog dijela autora 60-ih i 70-ih, te Dogme 95 i njezinih izdanaka).
Temeljni Klukovićev interes jest prikazati život onakav kakav on zaista (dominantno) jest - bezdogađajan, rutinski, dosadan, s vrlo rijetkim trenucima koji tu jednoličnost neznatno remete. Takvo tematiziranje iznimno je riskantno, jer može i sam film učiniti bezličnim i dosadnim, tim prije što Kluković inzistira na bezdogađajnosti s dosljednošću koja mi se čini usporedivom tek s Wendersovim (sjajnim) debijem “Summer in the City”. Mladom Zagrepčaninu uspjelo je međutim iz niza fragmenata rutinskih životnih praksi što ne vode nikamo geštaltovski sklopiti cjelinu koja je mnogo više od pukog zbroja svojih dijelova. Doista, fascinantno je kako se niz nasumičnih krhotina ljudskih stanja i odnosa, lišenih bilo kakve izvanrednosti, pretvara u izvanrednu cjelinu. Kluković je uspio stvoriti neku unutarnju magiju čije je ishodište u impresivnom stilskom oblikovanju. Briljantna crno-bijela fotografija mlade debitantice iz Siska Bojane Burnać, zajedno sa suverenom Klukovićevom montažom i dinamičnom režijom koja uvijek teži zadanu građu oplemeniti drukčijim stilskim postupkom, a dodajmo tome i iznenađujuće sigurne izvedbe uglavnom anonimne glumačke ekipe - ono je što presudno čini AJDE, DAN... PROĐI...visokokvalitetnim ostvarenjem i možda najvećim otkrićem hrvatske kinematografije od Tadićeva “Ritma zločina”.
LIJEPE RIJEČI REDATELJA FILMA Apart From That

www.foreignamericanpictures.com

“ISKRENO, HRABRO, HUMANO”

Randy Walker

Zadivljujući filmski prvijenac Matije Klukovića AJDE, DAN... PROĐI... živo, humano i s vizijom kuca na vrata nove kinematografije prateći živote dvadesetak likova u višestrukim naracijama povezanih sličnim emocijama i odnosima predstavljajući nam populaciju izgubljenih duša koja se kreće od umirovljenika koji planira napuniti 150 godina (i drži grickalicu za nokte na frižideru) do konobarice opsjednute razmještavanjem namještaja.
Kluković sjajno ispituje ljudske osobnosti, nikada nam ne dopuštajući da se ugodno i spokojno povežemo s likovima. Na kraju krajeva, oni su ljudska bića, a ne ograničeni karakteri ili predvidljivi i jednodimenzionalni prečci za čovjeka. Glumci maestralno utjelovljuju žive individue bačene u koštac beskrajne lepeze slabosti, snage i zbunjenosti, vrteći se u krug pod okriljem modernoga Zagreba. Ipak, ono što je ovdje važno napomenuti jest činjenica da se ove priče mogu odvijati bilo gdje. U svojoj biti, film pretpostavlja kako je ta nepopustljiva želja za promjenom i bijegom bez osjećaja za njenim uspjehom- univerzalna. Često se i sami odričemo toga osjećaja. U prilikama kada bi mogli pobjeći, izrastati, živjeti slobodno- oni naši najbliži u stanju su nas sputavati. Obična publika mogla bi imati problema s činjenicom da su neke od ovih priča povezane uglavnom stanjem ravnodušja. Neki bi mogli prigovoriti da su ove priče komponirane ljudima koji ne rade ništa- film koji detaljizira očajavajuće živote onih bez ikakvih ambicija. Ipak, upravo u tome leži čitava poanta; potpuno je ljudski žaliti se i fantazirati bez poduzimanja onih prvih koraka. Ne rađaju se svi opremljeni jednim jedinim ciljem. Oni koji imaju jedan cilj često ga ne ostvare.
Koliko dramatičan, toliko i duhovit, AJDE... DAN... PROĐI... upoznaje nas sa shvaćanjem kako vrlo lako možemo zaglaviti u kolotečini psihičkog i emotivnog ravnodušja: bilo to preko posla koji radimo, romantične veze u kojoj smo navikli ili preko obiteljskih obveza. Klukovićev interes u mnoge oblike ljubavi koja živi među ovim ljudima jednako je kompliciran kao i ljudi sami te predivno demonstrira nepredvidljivu i ponekad nepodnošljivu prirodu našeg međusobnog povezivanja. Sredovječni šanker- bivši pilot, koji istovremeno dijeli komplimente i vrijeđa žene na početku filma, izjavljuje kako „svaki čovjek ima neku svoju logiku i zato nitko nikad nikoga ne razumije.“  Nadopuna ovom polazištu slijedi kada kroz film shvatimo da se ta logika konstantno izmijenjuje, a što je demonstrirano skoro kroz svaki odnos u filmu. Alen, svirač usne harmonike, i njegova djevojka Jadranka pokrivaju čitav teren emocija krećući se od „Brinem...“ do „Mrzim...“, završavajući sa „Osjećam se dobro...“, a sve to unutar samo nekoliko trenutaka. Jedan čak i zamoli drugog: „Skini te sunčane naočale da vidim šta pričaš, ništa te ne čujem...“. Prikaz ovakvog nedostatka komunikacije, još jedne dominirajuće teme filma, nadalje je ilustriran u odnosu insomniaka Martina i njegove majke Martine (u izuzetnoj interpretaciji Višnje Pešić): u jednom trenutku ona ga poziva samo kako bi mu objasnila da niti sama nije sigurna razgovara li joj se sada s njim.
Konačno, AJDE, DAN... PROĐI... pruža iskreni i intimni prikaz našeg emotivnog stajanja i neizbježne uzorke koji obilježavaju sam život.