MATIJA KLUKOVIĆ Uz premijeru filma „Ajde, dan... prođi...“

"Filmove ne snimaš da zaradiš novac nego da ga potrošiš!"

Rečenica koja je nasmijala dvadesetčetverogodišnjeg redatelja i kako sam kaže djelovala na njegove likove:
Kad po Bukowskog i njegovu djevojku dolazi limuzina da ih odvede na premijeru filma i vozač ga upita tko ste vi, ovaj odgovara; Ja sam Charles Bukowski, poznati pisac, jeste li čitali neku moju knjigu?; vozač odgovara da nije, a Bukowski komentira – I to je u redu, ni ja tebe nisam vidio kako voziš!

Razgovarao Nino Sorić

Moram priznati kako mi sva ta, uvjetno rečeno velika - velika za hrvatske pojmove i kulturnofilmske krugove - zainteresiranost za film „Ajde, dan... prođi...“ Matije Klukovića ide na jetra, kao što to Hrvati idu na jetra piscu Borisu Maruni (ako ne znate zašto njemu idu na jetra pročitajte sjajnu zbirku „Upute za pakleni stroj“). I nemojte pomisliti da mi Matija Kluković ide na živce, dapače. Razgovor s njim bio je netipičan intervju, njegov film mi je pokazao kako je on, neplanski te iz osobnih razloga, jedan od onih ljudi koji u ustajalu baru ubace kamen pa valovi malo protresu tu žabokrečinu. Ima takvih filmova, koji vas ispune optimizmom pa autoru priđete u dobroj vjeri i bez pripremljenih pitanja, jer vas je njegov rad toliko opustio da mislite kako će i jedno opušteno čevrljanje biti dovoljno da zanimljivo predstavite njegov rad.

Matija Kluković predstavio mi se kao veoma obrazovan (filmski samoobrazovan), fokusiran i elokventan sugovornik. Neki ljudi (što se njihove struke tiče) sazrijevaju u dvadesetoj, a neki u četrdesetoj. Matija spada u onu prvu grupu, a svoje stavove zastupa veoma promišljeno i suvremeno, njegova objašnjenja dramaturgije crno-bijelog, digitalnom kamerom snimljenog cjelovečernjeg filma „Ajde, dan... prođi...“, koji opisuje svakodnevicu jedne obitelji i njihovih prijatelja, veoma su precizna i čini mi se da je to jedan od (na njegovu žalost naravno) „problema“ s kojima se susreo. Naime, svi recenzenti spominju mozaičnu dramaturgiju njegova filma i kao da pretpostavljaju da su te scene nabacane zbrda-zdola pošto iza njih ne stoji uzročno-posljednična dramaturgija, skoro kao da je to glavna odlika filma. Ona to i jest ali ne iz razloga što autor nije znao posložiti scene ili napisati „normalan“ scenario nego, ovo se usuđujem ustvrditi, stoga jer je redatelj suvremenog senzibiliteta, onog senzibiliteta koji stoji iza filmova poput „Pasje ljubavi“ ili „Babela“.

Slika suvremenog svijeta raspalog na komade. A tu senzibilnost recenzenti ili novinari analiziraju zastarjelim alatom. To je ono što mi ide na jetra, jer su na žalost i neki gledatelji skloni jedan od stilski svježijih i hrabrijih filmova prosuđivati odoka, onako dramaturški bukvalno kako su ih naučili stari redatelji s ADU-a, a koliko su sve generacije hrvatskih gledatelja sposobne razlučiti sve nijanse u razgovorima njegovih junaka, ostaje veliko pitanje. Jedan je novinar naveo da je film dobar, ali ne jako dobar.... Kad se samo sjetim zanatski korektnog smeća koje je odbilo gledatelje od kina i domaćeg filma, ili velikih pohvala p(l)itkim filmovima koje su djeljene prošlih godina šakom i kapom polururalnim komedijama, ili kvazirealnim „kvartovskim spikama“ dobijem dijareju. Jednostavno „Ajde, dan... prođi...“, pa makar zbog polugerilskog načina na koji je nastao zaslužuje veću ocjenu, a kada tome pridodamo da njegov način proizvodnje metaforički znači (uz „Što je Iva snimila...“ Tomislava Radića prošle godine) novu stranicu domaće kinematografije, Kluković zaslužuje ne višu, nego drugačiju ocjenu ispisanu na nov način. Ali da vidimo što on kaže na sve to....

Kakav bi sada film volio pogledati, naime, ljude obično pitaju tko je njihov najbolji ili najdraži redatelj ili film- mene pak zanima kakav bi sad film volio pogledati....
Volio bih pogledati neki novi američki underground film, tu novu struju koju je potaknuo i pisac knjige o Cassavetesu, bostonski profesor Ray Carney, mislim da je to sada, nakon što je pojam „nezavisnog“, indie filma, skoro prešao u visoku ligu filmske proizvodnje i izgubio smisao, nešto što me zanima jer su u posljednje vrijeme oni okrenuti pravljenju filmova za ljude i o ljudima, i ta tema je apsolutno ispred svega; stila, forme, tehnike...., iako bih volio i da se ipak malo okrenu stilu, u onom smislu da se svemu da osobni autorski pečat, a ne da filmovi nalikuju jedni na druge.

Što misliš o suvremenim filmskim manifestima kao npr. "Dogma"?
Manifesti su dobri ako privuku pažnju na autore, bace neko svjetlo na njih kako bi oni brže privukli publiku ali samo ako se ti autori počnu razvijati dalje od tog manifesta, jer ako ostanu u njemu više od jednog filma to nije dobro. Konkretno kod Lars Von Triera, tj. „Dogvillea“, ja sam taj film obožavao do posljednjih petnaest minuta dok on ne pobije sve prisutne, jer sam odjednom vidio autora koji se preznojava nad svojim scenarijem i ne zna što bi pa odluči mrziti svoje likove, a to si nije smio dopustiti. Svaki autor ima odgovornost da ne izbacuje sve svoje najcrnje frustracije u film, što rade i skoro svi hrvatski autori osim možda Sviličića i Nuića koji su napravili OK filmove i barem su kreirali nešto osobno. Ostali apsolutno znaju zanat, znaju taj pravopis ali ga svaki put kada postanu nesigurni uzimaju za nešto po čemu bi se mogli izvući. Moram prestati govoriti o tome, producentica me non stop upozorava da ne pričam previše protiv. Dobro, mene iskreno nije briga ako neki kadar i nije toliko dobar ako u njemu ima istine. U svom filmu imam i natruščike i poluprofesionalce i profesionalce ali baza svega bilo je to da ako i nije bilo improvizacija u smislu teksta koji je bio relativno strogo zadan koji treba izgovoriti, u smislu reakcija u kadru bilo je sve dopušteno. Bilo je prostora za repeticija koliko god je neki glumac htio ili trebao.

Da, višestruke interpretacije mogu promijeniti film, Kubrick je npr. ponavljao neke kadrove i po šezdeset puta kako bi dobio ono što želi, ispeglao film, uklonio „grešku“, kao u „Očima širom zatvorenim“....
To je za mene najdraži Kubrickov film, iako ja u filmu tražim baš „grešku“, kao što je to rekao Tarkovski one su najzanimljivije u filmu, ali meni ta Kubrickova ispeglanost ipak odgovara u djelima poput „Odiseje 2001.“ Dakle u nečemu što neću iskusiti nigdje nego na filmu. Ali „greška“ je za mene nešto kreativno. U „Očima širom zatvorenim“ međutim to savršenstvo režije, stila, kamere, funkcionira jer pravi neophodnu ravnotežu u priči koja pokazuje kako se muškarci, Tom Cruise koji je apsolutno izgubljen, boje žena, pokazuje muški strah, strah uređenog svijeta pred iracionalnošću. Svaka čast Nicol Kidman, a da je bio neki mladi redatelj na tome mjestu sve bi otišlo do vraga, Kubrick je sjajno održavao ravnotežu između ta dva (s)pola.

Cruise se ipak etablirao kao glumac iako me njegova karijera podsjeća na onu Mickeya Rourkea, toliko ih obožavaju a onda pljuju zbog njihovih privatnih mana ili odabira, iako, što ih više pljuju počinjem ih više voljeti...
Da, i ja ga jako volim, „Barska mušica“ mi je njegov omiljen film, a jedna od rečenica iz romana „Hollywood“ Charlesa Bukowskog, koja govori kako je on sudjelovao u snimanju tog filma koji je uostalom njegova polubiografija mi je jedna od dražih rečenica koje sam pročitao, nekako je djelovala i na moje gledanje likova u mom filmu. Kad po Bukowskog i njegovu djevojku dolazi limuzina da ih odvede na premijeru filma i vozač ga upita tko ste vi, ovaj odgovara; Ja sam Charles Bukowski, poznati pisac, jeste li čitali neku moju knjigu?; vozač odgovara da nije, a Bukowski komentira – I to je u redu, ni ja tebe nisam vidio kako voziš! Jedan od razloga što sam Predraga Raosa uzeo u film je što mi je njegov prijevod „Šunda“, romana C. Bukowskog po ritmu skoro jednak izvorniku. Skoro da sam htio da mi Raos prevodi film na engleski.

Uh. Moram ti postaviti i neka dosadna, konkretna pitanja, zbog šefova, oprosti...
Ništa, ništa.

Kad si počeo snimati film?
2003.

Snimao si ga do...?
2006. Napravili smo prvo tri kratka filma prije ovoga, a onda smo producentica Irena Marković i ja odlučili uletjeti u to. Pošto smo jedan 45 minutni film na istoj kameri kao i „Ajde, dan... prođi...“ snimili za 2000 kuna rekli smo da idemo u veliku produkciju. I još kad smo za vrijeme glumačkih proba od Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba dobili 50.000 kuna mislili smo da smo na konju. Mislili smo, siguran posao, ali već u problemima na prvih deset dana snimanja skoro smo sve potrošili. Odlučio sam da ton u filmu mora biti dobar, to je duša filma, on kreira atmosferu, prostor, i onaj iza kamere, pa smo odlučili snać novce za ton. Igor Šegović i Tomislav Fogec su nevjerojatni tonski majstori, a dizajn tona prepušten je Dubravki Premar i Fukiju- mojim miljenicima. Budžet je rastao na 200.000 kuna, osobno smo se zaduživali, posljednje me dvije godine pomagala moja cura, i Irena Marković je podizala kredite pa smo još dugovima od 100.000. Na tonu koji mi je jednako važan kao i slika nismo mogli štedjeti.

Koliko imaš godina?
Dvadeset četiri.

Čuj, u svjetlu svega ovoga što si rekao mogu te to pitati, misliš li da uz suvremena tehnička sredstva, jeftine kamere, itd., danas postoji opravdanje za nekoga da ne snimi film ako to želi, mislim u odnosu na stariju generaciju redatelja koji govore kako ne mogu ući u produkciju, iako im je Ministarstvo kulture dalo dva milijun kuna, jer da im to ne pokriva ni četvrtinu budžeta?
Nedavno sam u jednom intervjuu na pitanje kako vidim svoju karijeru odgovorio da mi je to glup pojam i najveće zlo koje ti se dogodi, jer krećeš lažno samouvjeren dalje, a problem većine režisera je da dijelom i zbog karijere nameću sebi autocenzuru, idu u kompromise. Nisam ja za doduše i za apsolutnu slobodu da se divlje raspištoljiš okolo, ja sam za slobodu, ali s odgovornošću. Zanima me samo rad, ne zanima me ispasti najbolje što znaš, nego da ispadneš što jesi. I sam se pojavljujem kao jedan od likova, možda i najarogantniji, i bio sam sebi odbojan na ekranu ali nisam sebe stavljao u kadrovima gdje sam najljepši, nego sam birao scene u kojima sam sebi najodbojniji, to sam bio ja.

Pišeš li ili pripremaš nešto novo?
Pa radilo bi se o ljubavi između 30 godišnje djevojke i nešto mlađeg dečka koji su u sretnoj višegodišnjoj vezi, ali se boje zasićenja i namjerno bježe jedno od drugog, konstantno putuju odvojeno jedno od drugog kako bi zadržali tu želju jedno za drugoga, želim dobiti neku pozitivnu i kompleksnu energiju. Želim se baviti njihovom vezom, on se npr., takav je karakter, ne može početi baviti jednom ambicijom koju ima, a ona ih ima 15 i svima se podjednako posvećuje. On je toliko sretan u vezi u kojoj je skoro pola života da mu fali iskustva, fali mu problema u životu. On je neki pandan maloj Marti u „Ajde dan... prođi...“ – ja nemam problema, želim probleme, daj mi problem da se konačno mogu ubit.

Zašto su ti junaci završili u filmu u Barceloni, doduše sretno, ali kao da slijede Ujevićeve stihove ili put Janka Polića Kamova?
Ne zbog tih uzvišenih tradicija ili pametnih odgovora, jednostavno bio sam tamo na maturalcu, bio mi je to jedan od rijetkih osjećaja u životu kada si jednostavno pun pozitivne energije, bio sam „tu“, bio sam u sadašnjosti. I htio sam se tamo vratiti. Ali sad, ha, ha, ha, vratio sam se iz Barcelone razočaran, bila je jako prljava, ali nema veze, iluzija je najbolja.Krupni planovi slučajnih prolaznika na kraju filma (na početku filma su van fokusa, na sredini su van fokusa na kraju ulaze u fokus) na cesti bili su mi jako dragi, vraćaju mi nekako vjeru u ljude, u dobro, ma kakvi ljudi da jesu.

Kroz glavu mi je maloprije prošla misao da će te kritika i filmaši napasti kada snimiš drugi film, a napad neće biti vezan uz njegovu kvalitetu ili slabosti.....
To su mi već rekli.

I to ne zbog sindroma drugog filma nego zbog toga što te neće (opet) imati gdje staviti, hoću reći izjednačavati će te s drugima po produkciji ali će im tema neće biti jasna. Zapravo ne trebaš to komentirati.
Mislim da moram. Mene nije briga što će ovdje reći kritika, struka, branša, ne da me nije briga što oni misle nego mi se čini da ne misle svojom glavom, konstantno su pod nekim tuđim utjecajem, a ima tu i ljubomore, zavisti, uostalom moram priznati da je to stvar koju zanemarujemo. Ja ti ne mogu reći kakav je Dukićev film „Pizzerija kamikaze“ jer sam ga gledao kao srodnog sebi, na festivalu, skoro mi je prošlo kroz glavu da mi je prijetnja, glupa pomisao, i zbog toga Dukića želim ponovno pogledati jer mislim da film ima „ono nešto“. Ako sam ja to pomislio u takvoj benignoj prilici mogu zamisliti što se događa kad otpočne „borba“ za novac i donacije od Ministarstva. Taj ljudski faktor se često zapostavlja. Ta prijetnja. Kod filmova je pak dobro što žive dulje od čovjeka, a loše jer su i oni najlošiji pametniji od čovjeka.

Dok si snimao film nitko nije napravio razgovor s tobom, nitko to nije ni znao?
Nije mi to bilo bitno, to je kao i s novcem ili karijerom, Sjećam se razgovora Cassavetesa i jednog redatelja koji ga je 80-ih, kao novinar, intervjurao i upitao zašto mu filmovi ništa ne zarađuju. Cassavetes je podivljao, nazvao dotičnog glupanom i rekao: Filmove ne snimaš da zaradiš novac nego da ga potrošiš!

ZAREZ

Maja Hrgović

Kad je na najavnoj press konferenciji Zagreb film festivala Boris T. Matić hvalio novinarima film "Ajde, dan.... prođi...", gorljivo je istaknuo kako za kvalitetan i uspješan film nije glavni preduvjet ogroman novac nego ogroman entuzijazam. Biste li se i sad, kad je ovo bogato ali i iscrpljujuće iskustvo iza vas, sasvim složili s Matićevom tvrdnjom? Novac je pitanje kompleksne naravi koje se olako shvaća jednako kao i pitanje osobnog, iskrenog  i nepopuštanju kompromisa. Entuzijazam nije glavna odlika koja stvara film kao niti novac. Entuzijazam ne postoji ako nema divljačkog interesa. Nas je zanimao film o ljudima i prije svega nas je zanimao NAŠ FILM. Trebalo se boriti s jako puno utjecaja i savjeta iskusnih ljudi koji su iz najzdravijih namjera pokušavali pomoći NAŠEM i učiniti nas boljima. Jako sam tvrdoglava osoba kada se radi o mojim stvarima i sve što sam pokušavao postići od suradnika je izvući najbolje iz njih, ali ne bolje od onoga što oni jesu, jer onda momenti smrde. Zbog svega toga čitavo iskustvo rada na ovom filmu nije bilo nipošto iscrpljujuće, jer interes je bio veći od želje za krajem. Mi smo film mogli završiti za mjesec dana (kako smo i planirali) i budžet bi bio puno manji, ali ja uglavnom ne znam što radim unaprijed, niti želim znati. Stvari se odvijaju puno vjernije nego ih ja mogu zamisliti. Montirati sam mogao i dan danas, ali pjesme se nikada ne završavaju. One se napuštaju.

Suhim brojkama, koliko ste uložili u ovaj film? I odakle financije?
Okvirna cifra je 250 000 kn, ali bitno je napomenuti da je velika većina ljudi volontirala, da se produkcija snašla oko jeftinijeg ili besplatnog korištenja opreme, lokacija, i sl. Usred glumačkih proba dobili smo nenadanu vijest iz Gradskog ureda za kulturu da smo prošli na natječaju za kratki film koji smo već bili proširili. To je bilo 50 000 kn, a ostatak novaca je dolazio uglavnom od Irene Marković (producentice) koja je dizala kredite, vlastite uplate životnog osiguranja, posuđivala novce… Ja sam radio na svakakvim projektima i prebacivao novce u film, a posljednje dvije godine me uglavnom financirala moja djevojka s kojom živim. Nešto novaca smo prikupili donacijama (niti jedan sponzor nije bio zainteresiran). Još smo u velikim dugovima, ali nema straha.

Kako se rodila ideja o ovome filmu, koji za neslužbeni podnaslov ima vrlo vjeran opis "dramski kolaž o ljudima koji imaju vremena"? Sve je ustvari počelo s Bauerovim klasikom "Martin u oblacima".
Počelo je kratkim igranim filmom “Na ulici na mjesečini” koji je svojim duhom i mladenačkom temom trebao biti posveta Baueru iz nekih mojih osobnih razloga. Međutim, svi moji prijatelji, sve moje kave i pive s njima su bile izuzetno gorljive u priči i velikom planiranju, a s druge strane brutalno pasivne. Svi mi smo bili nezaposleni i organski ne podnosili posao-posao. Nakon nekog vremena vlastiti prijatelji počnu ti ić na živce pa sam sebi ideš na živce da bi onda otkrio veliku ljubav prema toj smiješnoj slici- koktel kontradikcija koji je bio polazište i prva verzija scenarija, ali onda sam upoznao glumce koji će mi glumiti u filmu i sprijateljio se s njima i malo pomalo se počelo raditi i o njima. Stvar se počela bitno mijenjat i nije više mogla biti predvidljiva. Ideja filma o ravnodušju nije bila čak toliko niti ideja koliko osjećaj koji ne podnosim, a o kojem se nikada na vjerni način ne priča ostavljajući nadu za kraj te priče. Bez te nade- svi pametni ljudi su samoubojice.
  
Zašto crno-bijela tehnika?
Crno-bijela tehnika stvara veliku slobodu- glavni temelj. Fotografija je jedina komponenta (uz produkciju) koja je morala tokom čitavog procesa ostati disciplinirana. Mi ostali mogli smo se razmahat, a da smo se razmahali u boji nastao bi veliki čušpajz. Crno-bijela tehnika stvara potrebni okvir koji nimalo ne kontrolira film. Efekt koji smo Bojana I ja htijeli postić u ovakvim uvjetima produkcije, a da pritom ne sputavamo ljude pred kamerom, mogli smo jedino u crno-bijeloj varijanti i osobnim kadrovima. Da ne pričam o fleksibilnosti koju ta tehnika pruža…, mnogo je razloga.

Koliko ste zadovoljni reakcijama publike koja je dosad imala prilike vidjeti film?
To je na njima. Mi smo sebe stavili pred njih bez prenemaganja i što god oni mislili je legitimno, ali stvar koja me muči je navika publike (čak i one zahtjevnije) da budu servirani intelektualnim podvalama koje će u njima pobuditi iluziju da su nešto shvatili sami, a zapravo je sve bila majstorova suptilna podvala koje najčešće niti on sam nije svijestan. Mi takvih podvala nemamo. Mi nismo radili film o kojem se može pričati intelektualno. Ili si ga osjetio ili nisi. Ili si imao volje i interesa dati mu šansu ili nisi. Ako želiš iskustvo preko filma, bilo kakvo koje vrijedi, onda je jedini ulog da se ne praviš pametniji od filma.  

Pozvani ste i na dva ugledna međunarodna filmska festivala. Jeste li se takvom čemu nadali, i što očekujete od tih nastupa?
Rotterdam je velika stvar. Mi smo bili toliko bez novaca pred kraj da smo vagali festivale po njihovom trošku prijavljivanja. Rotterdam skoro nismo niti poslali. Irena je snašla novce za pošiljku u zadnji čas. I onda nas prime. Bangkok također. Vrlo vjerojatno idemo i u Floridu i u Japan na neke festivale, a nakon Rotterdama sam siguran da će nas zasipat pozivnicama. Na festivalima se upoznavaju ljudi, prezentira se film, dogovaraju distribucije i stvaraju kontakti za ubuduće. Mogu se upoznati autori sličnog senzibiliteta, a to je lijepo. Cilj je učiniti film dostupnim svijetu. On je univerzalan i nije mu mjesto isključivo u Hrvatskoj. Premda ovdje ima ekskluzivu. 

Mediji su se prilično zainteresirali za "Ajde, dan... prođi..." Dijelom je za to zaslužna i agencija kojoj ste povjerili promidžbu. Pokazali ste ustvari, da je za ispraćanje filma u javni život, nedovoljno samo ga - napraviti...
Veliko hvala Goranu Kovaču. To je agencija- on. Sam. Nema agencije. Čovjek je dobar redatelj čiji ćete novi film strpljivo pričekati, umjetnički direktor One Take Film Festivala, novinar i PR za Ajde, dan… prođi… Bacio se na posao i zainteresirao vas. Krsto Jaram je radio web stranicu, ja sam pisao materijale i montirao foršpane, Jasmina Bolanča oblikovala plakate i sav print dizajn, Irena je organizirala i dogovarala i još mnogo toga…  I opet svi na volonterskoj bazi, bez novaca. Čak i tu postoji određena kreativa, koliko god sam mislio da će biti gnjusno u početku. Bilo bi da smo od toga stvorili posao, profesionalni, s profesionalnim ljudima. Njih je bolje čuvat za kraj. Oni su poslovni ljudi i treba ih poštivati kao takve. Mi smo svi prijatelji i radimo po našem njuhu. Ova promidžba meni osobno postaje sve draža, jer smo sve napravili mi sami i zajedno. Nevjerojatno da ljudi pričaju o našem filmu, a nisu ga još niti gledali. Nije bilo više mijesta u Tuškancu.

Film govori o ljudima - kolekcionarima neostvarenih ambicija, o hrvatskom trenutnom vremenoprostoru i beznađu koji je njegova primarna karakteristika. Je li oznaka "subverzivan film" (subverzivan naspram hrvatske politike i društva, mislim) preradikalan?
Nisam niti siguran više što znači subverzivan. Ne razmišljam o društvu, a jako malo o politici. Više razmišljam o svojoj djevojci, prijateljima, sebi i svojima. Kada bi svi prestali imati ambicije o društvu, počeli bi imati realne ambicije- o uskoj okolini, i vjerojatno bi svijet bio podnošljiviji. Velike ambicije prepuštam samo svom ludom Bogu, a prestrašim se čovjeka koji poželi promijenti svijet ili državu. Promijeni si dan za početak, čovjeće. Prepovršan sam da bi mogao stavljat svoj film u takve kontekste.

I sami se pojavljujete u filmu. Koje su za to pobude? Egomanija?
Egomanija je sigurno jedan od bitnijih razloga. Zanimljivo je gledati sebe-egomanijaka na velikom platnu. Odmah ti se ego smežura.

Široj je publici zanimljivo i to što se u filmu pojavljuje Predrag Raos, Borivoj Radaković, Ognjen Sviličić... Jesu li se oni pokazali dobrim glumcima, kako je bilo surađivati s njima?
Suradnja je bila odlična prilika da upoznam ljude koje poštujem i bio mi je izuzetan kick vidjeti kakvi su oni zapravo i takve ih snimiti. Postaviti ih na isti nivo s nama smrtnicima. Ogija sam znao od prije, ali nisam nikada radio s njim. Genijalci, kakvi god da jesu.

U press materijalima koje sam dobila iz Focusmedia, kažete "Planiramo raditi filmove sve dok umjetnost ne postane suvišna". Što ste točno pod tim mislili?
Ne vjerujte press materijalima.

Snimanje nije teklo glatko. Susretali ste se s različitim problemima (prokletstvima). Možete li ih ukratko izložiti, i kako ste ih prevladali?
Mislim da nemate toliko prostora da ih sve nabrojim. Svaki put kada mislite da se ništa ne može dogoditi- neko sranje se desi. Kako smo radili film s tim temeljima- svaki problem smo pretvorili u bolje. Zato nije bilo teško, ali pričaju se dobre priče. Više u dokumentarcu “Kako se snimao film”.

Nekad ste se, kažete, žarko željeli baviti kiparstvom i izrađivati spomenike "ljudima koji su pružali nadu". Da sad kojim slučajem "skrenete" u likovnost, kome biste sve izradili spomenik?
Dražen Petrović ga ima, Siniši Glavaševiću treba kao i: Cassavetesu, Baueru, Richard Pryoru, Chungking Expressu, Charles Mingusu, mom košarkaškom treneru Banetu i još mnogima. Ima i hrpa slobodnog prostora za sve njih da stanu. Ali dizanje spomenika je preveliko koncentriranje na prošlost- tako da sam prestao maštati o tome.

Kojim se novim projektima od vas možemo nadati u (skorijoj) budućnosti?
Pripremamo novi film već ovo ljeto. “Niko te ne vidi osim tebe” radni je naslov.